Zadnji trenutci života i mjesto posljednjega počivališta s. Blande (Katarine) Stipetić do danas su ostali nepoznati. Ali trajno ostaje u sjećanju njezin uzorni redovnički život, plemenitost, milosrdno srce i snaga karaktera. O tome svjedoči i sačuvano pismo koje je napisala 1943. godine nakon posjeta Kreki i Zavidovićima u Bosni gdje je posjetila najsiromašnije bolnice i susrela neizmjernu bijedu jadnih bolesnika. U tom pismu potresena moli poglavare da se sestre milosrdnice što prije uključe u pomoć bolnicama gdje u velikoj bijedi umiru siromašni rudari od bolesti i gladi. Njezina fotografija iz toga vremena otkriva osobu čvrsta značaja, velike hrabrosti i smirenosti.
Katarina Stipetić kasnija s. Blanda rođena je 27. lipnja 1889. u Vučiniću, Moravice, i za nekoliko dana krštena u župi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom. Djetinjstvo i ranu mladost provela je u mirnodobskom razdoblju moćne habsburške carevine te se kao zrela djevojka prijavila u Družbu sestara milosrdnica 13. travnja 1912. godine. Bila je svjesna svoga poziva i puna želje i volje da usvoji duh Družbe. Prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1914., a doživotne 29. kolovoza 1920. Dva dana nakon položenih prvih zavjeta otputovala je u Bugarsku da bi u Sofiji preuzela vodstvo internata djece bez roditelja jer je pokazala mnogo smisla za organizaciju i socijalni rad. Po odredbi poglavara prelazi u Drinopolje, danas Edirne u Turskoj, i preuzima službu potprefekte u internatu sve do 1. rujna 1917. godine kada se vraća u Zagreb.
Budući da je bila obdarena mnogim sposobnostima i lakoćom učenja, poglavari je šalju u Beč gdje je s lakoćom svladala i njemački jezik i gradivo te završila učiteljsku školu za bolničarke. Po povratku u Zagreb najprije preuzima službu nastavnice na Državnoj bolničkoj školi na Mlinarskoj cesti u Zagrebu, a zatim na Bolničkoj školi sestara milosrdnica u Kući matici. Ova škola kasnije je premještena u sklop Družbine opće javne bolnice na Vinogradskoj cesti. Kao nastavnica medicinskih škola i ravnateljica, izuzetno se zalagala za kvalitetnu izobrazbu sestara bolničarki. Od časnih sestara posebno je zahtijevala da visoko cijene svoj redovnički poziv i da mu savjesno služe, ali i da steknu temeljito poznavanje struke. Bila je vrlo energična, ambiciozna, izuzetno voljena od bolesnika i cijenjena od medicinskog osoblja. Zbog svojih istaknutih vrlina 1939. godine ušla je u Vrhovnu upravu Družbe kao savjetnica jer je Družba upravo s njom računala za nove dužnosti u budućnosti. Dočekala je kraj II. svjetskoga rata vedra i marljiva bez ikakve mrlje u svom redovničkom djelovanju.
Već kod ulaska partizana u Zagreb 1945. godine postojao je pakleni plan otimanja bolnice časnih sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti. Da bi se lakše dočepao željenoga plijena, okrutni komunistički režim pretvarao je nevine i nedužne u najteže krivce te ih ubijao na skrivenim mjestima. Tako je bilo i sa s. Blandom koja je optužena da je sakrila svoga rođaka, mladoga ročnika u podrume dječjega odjela Vinogradske bolnice? Naime, u općem kaosu propasti NDH pozivani su u vojsku kao ročnici i dječaci koji su navršili 16 godina. Je li sestra Blanda doista sakrila svoga rođaka? Ne postoje dokazi niti je provedena istraga. Bez obzira na istinu 29. lipnja 1945. godine odvedena je pod optužbom da je to učinila i Vojni sud grada Zagreba na čelu s Vladom Ranogajcem donio je ovu okrutnu presudu: »Presudom ovoga suda br. 290. 45. od 29. VI. 1945. presuđena je Blanda Stipetić na kaznu smrti streljanjem i trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine. Presuda je izvršena dana 30. VI. 1945. Smrt fašizmu i sloboda narodu.«
Toga dana pogubljeno je još 58 ljudi, među kojima je bila i časna sestra Blanda pod rednim brojem 33… Ako je doista postojao mladi rođak zbog kojega je suđena, oboje su zauvijek nestali i nikad se nije saznalo gdje su strijeljani i gdje počivaju njihovi zemni ostatci. Važno je napomenuti da su sestre u duhu svoje karizme i milosrdne ljubavi u Vinogradskoj bolnici spašavale i sakrivale brojne Židove kao i partizane za vladavine NDH, pružajući im najpotrebnije medicinske usluge i štiteći njihove živote pod cijenu vlastitog života. Nikad za to nisu bile osuđivane, dok je za zaštitu nedužnog mladića, ako je uopće postojao, s. Blanda, kažnjena okrutnom smrću.
U nizu nevinih bijelih ljiljana iz redova časnih sestara milosrdnica pokošenih mržnjom komunista s. Blanda svojim životom i radom, dostojanstvom i znanjem, zauzima visoko mjesto kao svijetli lik nesebične žrtve i predanja.