Sveti Vinko Paulski (1581. – 1660.)
Sveti Vinko bio je sin siromašnog gaskonjskog seljaka. „Moj prvi zanat bio je pasti stado mog oca“, nije se ustručavao izjavljivati. Zaređen je za svećenika s 19 godina. Inteligentan i snalažljiv, uspijevao je u radu i napredovao u karijeri. Bio je odgojitelj u grofovskoj obitelji de Gondi, milostinjar kraljice Margarete de Valois, osobni prijatelj i savjetnik kraljice Ane Austrijske, duhovnik svih francuskih galijaša, boravio je među bogatašima i na kraljevskom dvoru. Samo je čudo milosti Božje da je Vinko i u tom društvu krenuo putem svetosti.
Briga za siromahe i bolesnike
Vođen Duhom Svetim Vinko je shvatio da mora svoj život posvetiti potrebitima, najbjednijima. U Francuskoj je u to doba bilo mnogo siromaha i beskućnika. Plemstvo, vodeći stalež, propadalo je i ginulo na bojnim poljima i u dvobojima. Veleposjednici su vodili vjerske ratove protiv protestanata koji su dobivali sve više pristalica. Biskupi su se otimali za bogate biskupske nadarbine. Niže svećenstvo je živjelo u neznanju i zaostalosti. Svi su iskorištavali narod, a nitko se za njega nije brinuo. Vinko Paulski je to sve vidio i razmišljao kako pomoći Crkvi i Francuskoj.
Već kao župnik u Chatillonu osnovao je prvu bratovštinu kršćanske ljubavi (1617.) koja je imala zadaću brinuti se za siromahe i bolesnike u župi. Nadzor nad takvim bratovštinama koje su se širile i po drugim župama povjerio je Lujzi de Marillac.
Na prijedlog gospođe Goussolt osnivao je i bratovštine gospođa kršćanske ljubavi čije su članice bile većinom iz visokoga plemstva. One su revno dvorile bolesnike. Njihove milostinje su bile obilne, a djelovanje uspješno. Općenito, u životu sv. Vinka žene su igrale važnu ulogu. Bile su mu suradnice, savjetnice i novčano su ga pomagale. Bez njih bi mogao malo ili ništa učiniti.
Uz pomoć grofice de Gondi osnovao je i Družbu svećenika misionara – lazarista koji su na njezinim imanjima seljacima držali misije. Kuća u kojoj su stanovali zvala se Kuća sv. Lazara, pa su po njoj misionare prozvali lazaristima. Kasnije su misionari u Kući sv. Lazara održavali duhovne vježbe za siromahe i tako ih pridobivali za čestit kršćanski život.
Crkva se tijekom stoljeća oslanjala isključivo na redovnike. Redovnice su bile odijeljene od svijeta i života strogom klauzurom i svečanim zavjetima. Nije im bilo dopušteno baviti se apostolatom, kao što je njega bolesnika i poučavanje mladeži izvan samostanskih zidina. Sveti Vinko je prvi koji je uključio redovnicu u aktivni apostolat.
U želji da pomogne siromasima Vinko je u suradnji s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi i poslao ih u bolnice, staračke domove, sirotišta i župe. Gospođe i kćeri kršćanske ljubavi preuzele su u Parizu i brigu za nahočad.
Vinko je ljubio siromahe, ali nije prezirao ni bogataše. Sve što je od njih dobivao davao je siromasima, koje je nazivao „naši gospodari“. Za sebe i svoje dvije družbe nije tražio ništa.
Njegov je život bio evanđelje
Vinko je bio ponizan i jednostavan u govoru i vladanju. U radu je bio neumoran. Obnovio je vjerski život. Bio je najspretniji, a možda i najveći reformator klera. Njegovom zaslugom osnovana su sjemeništa. Njegov utjecaj bio je velik među redovnicima i redovnicama, svećenicima i biskupima.
Vinkov je život bio plodan. Ako bi i nestale njegove ustanove, ostao bi on, Vinko Paulski, neiscrpivi izvor duhovnog bogatstva, o kojemu Andrè Frossard kaže: „Njegov je život bio Evanđelje“, i „Gospodin Vinko ostaje neusporedivi vođa na putu ostvarenja ljubavi prema Bogu i prema čovjeku“.
Srž njegove ljubavi prema bližnjemu je u tome što je bijednima i nesretnima vratio ljudsko dostojanstvo i pokazao da se ljubav ne može odijeliti od poštivanja. Snagu za sve ovo crpio je pred Presvetim. Njemu je jedino bilo važno ne izgubiti u djelovanju kontakt s Bogom. Vodilo ga je bezgranično povjerenje u Božje vodstvo i Božju providnost i nisu ga zbunile ni brige ni udarci. Sve je prihvaćao u istinskoj poniznosti. Govorio je svojim sestrama: „Vi nastavljate djelo Isusa Krista i dužne ste postati mu slične.“
„Kako bi naš Gospodin o tome prosuđivao? Kako bi se On ponašao u takvom slučaju? Što je On o tome rekao?“ pitao se često sv. Vinko, tako da je to postalo „kraljevsko pravilo“ svih njegovih čina. Jezgra je, dakle, Vinkove duhovnosti raditi kao Isus Krist. Neka to bude i „kraljevsko pravilo“ njegovih duhovnih kćeri, sestara milosrdnica!
Sveta Lujza de Marillac (1591. – 1660.)
Lujza de Marillac rođena je 1591. godine. O njezinu se djetinjstvu zna veoma malo, ali životni joj hod možemo pratiti od trenutka kad su je kao odrasliju djevojčicu poslali u Poissy k sestrama dominikankama, u kraljevski samostan sv. Ljudevita. Tu je ona primala odgoj i naobrazbu, ali joj je ipak nedostajalo najpotrebnije – obiteljski odgoj.
Kao mlada djevojka Lujza se htjela posvetiti redovničkom životu, no zbog njena slaba zdravlja savjetovali su joj da ostane u svijetu. Zato se 1613. godine udala za plemića Antuna Le Grasa s kojim je imala sina Mihaela. Muž joj je umro 1625. godine, a sin joj je tri godine poslije stupio u sjemenište.
Još 1618. godine Lujza je upoznala sv. Franju Saleškog koji joj je bio oslonac u danima teških duhovnih kriza. Predala se i mudrom duhovnom vodstvu svog rođaka Ivana Camusja, belejskog biskupa, koji joj je dopustio da u slučaju muževljeve smrti položi zavjet vječnog udovištva.
Susret sa sv. Vinkom
Ipak, odlučujući je bio susret sa svećenikom Vinkom Paulskim. Bilo je to koncem 1624. godine. Surađujući s njim, zadobila je samopouzdanje i malo-pomalo shvatila što Bog od nje očekuje. Položila je zavjet vječnog udovištva. Osjetila se tada posve slobodnom posvetivši se najljepšem od svih djela, djelu kršćanske, samaritanske ljubavi.
Vinko Paulski, uključio je tako Lujzu u svoj rad i povjerio joj nadzor nad bratovštinama kršćanske ljubavi i ostalim karitativnim ustanovama. I tako je ona, premda slaba zdravlja, stala obilaziti „službenice siromaha“, poučavajući ih, tješeći, bodreći, organizirajući njihov rad.
Kćeri kršćanske ljubavi
Godine 1633. Vinko joj je povjerio novo, još važnije djelo, a to su bile njegove duhovne kćeri, kćeri kršćanske ljubavi koje su još od godine 1629. radile skupa s gospođama u gradskim karitativnim ustanovama. Lujza je u svoju kuću primila prve djevojke koje su došle služiti siromasima i postala im učiteljicom i pomoćnicom. Lujza je prednjačila u svemu, nadasve u pokori i revnosti u djelima ljubavi. Dijelila je osobno hranu i lijekove bolesnicima, poučavala djecu, patila s onima koji su patili, suosjećala sa siromasima. A djevojkama koje je odgajala, ulijevala je pouzdanje u Božju providnost i poticala ih da u svakom čovjeku gledaju Krista i služe mu.
Službenice siromaha
Tako pripremljene kćeri kršćanske ljubavi polaze kamo ih pošalju. Njihov je zadatak jasno određen: one su službenice siromaha. Duhovni program svetog Vinka bio je jasan: „Njihovi su samostani kuće bolesnika i kuća u kojoj boravi predstojnica; ćelija im je iznajmljena soba, kapelica – župna crkva, samostan su im gradske ulice, klauzura im je poslušnost; rešetka strah Božji, a veo – sveta čednost.”
Djelo koje su pokrenuli Vinko Paulski i Lujza de Marillac značilo je veliki preokret u dotadašnjem poimanju rada i djelovanja Bogu posvećenih žena – redovnica. Bio je to korak iz stroge klauzure u vanjski svijet. Bilo je to redovništvo posve novog tipa. Kada su seljačke kćeri iz okolice Pariza krenule u zapuštene četvrti Pariza, bila je to prava senzacija, novost za koju su mnogi prognozirali da ne će biti duga vijeka.
U Lujzino doba bilo je mnogo glasovitih žena, sposobnih vladarica, bogatih plemkinja, ali ona ih je sve nadvisila svojim duhom, iskrenom pobožnošću i poniznošću. Umrla je 15. ožujka 1660. godine, samo nekoliko mjeseci prije svetog Vinka. Papa Benedikt XV. proglasio ju je blaženom 1920. godine, a Pio XI. svetom 1934. godine. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika.
Kardinal Juraj Haulik (1788. – 1869.)
U Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu nalazi se original Kratke autobiografije kardinala Haulika, utemeljitelja zagrebačkog samostana sestara milosrdnica, koju je prema želji bana Josipa Jelačića Kardinal napisao u siječnju 1855., u svojoj 67. godini života. Na temelju te autobiografije i nekolicine drugih izvora donosimo ovdje kraći prikaz života tog velikana Crkve u Hrvata.
Juraj Haulik rodio se u Trnavi u Slovačkoj 20. travnja 1788. godine,. Potječe iz plemenitaške obitelji Jurja Haulika i Klare Rapkay. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. godine. Nakon nekoliko mjeseci kapelanske službe u Komoranu pozvan je u vikarijatski ured u Budim gdje vrši službu arhivara, zatim bilježnika i tajnika. Uza sav obilan rad našao je vremena za studij te je 1819. stekao doktorat iz teologije na peštanskom sveučilištu.
Mladi i poduzetni doktor teologije u 37. godini života postaje ostrogonskim kanonikom. Godine 1830. imenovan je savjetnikom ugarskog namjesništva i naslovnim biskupom Prištine, da bi sljedeće godine bio premješten u Beč gdje je postao dvorskim savjetnikom i referentom ugarske dvorske kancelarije. Godine 1832. imenovan je velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim, ostajući u Beču sve dok nije 1837. imenovan zagrebačkim biskupom i ubrzo nakon toga tajnim dvorskim savjetnikom. Godine 1838. i 1846.-1865. vrši službu banskog namjesnika u Hrvatskoj. Kad je godine 1853. bulom „Ubi primum placuit“ Zagrebačka biskupija podignuta na nadbiskupiju, Juraj Haulik postaje prvim zagrebačkim nadbiskupom. Bilo je to 8. svibnja 1853. godine. Godine 1856. papa Pijo IX. imenuje ga kardinalom. Ovaj visoki crkveni dostojanstvenik završit će svoj plodni život u Zagrebu 11. svibnja 1869. godine.
Kardinal Haulik je po svom položaju morao djelovati i u političkom životu Hrvatske i hrvatskog naroda. Uvijek se borio „za žestoko napadana prava Hrvatske“ i „sav svoj moćni ugled“ ulagao za napredak hrvatskog naroda. „Mi rekosmo centralistima Madžarima, što ih ide, rekosmo gospodinu državnom ministru, da nas nikad neće predobiti za sebe, dok ne bude pripravan dati našem narodu, što mu pripada i pred Bogom i pred svijetom.“
Svoj politički stav i program svojega rada iznosi on već kod svog svečanog ustoličenja za zagrebačkog biskupa 8. siječnja 1838. u svojem govoru: „Vas pako molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim, koji domovinu vašu smatra svojom, koji sam duhom i srcem i svom snagom vaš, koji vas tako ljubim u Isusu Kristu, da mi nije ništa drugo na pameti, nego da služim vašem spasu i da me, kad se iza smrtnoga ovog života otputim u vječnost, poprati ono slatko uvjerenje da sam usčuvao u vama slatki zalog Božji, i da sam učinio sve, što sam po slabim svojim silama učiniti mogao.“
Duboko svjestan značenja narodnog jezika koji se sredinom 19. stoljeća mukotrpno probijao u politički i kulturni život hrvatskog naroda, biskup Haulik se ističe kao najodlučniji branitelj prava hrvatskog jezika. Na povijesnom zasjedanju Sabora 23. listopada 1847. „kad se u Saboru izredalo više vatrenih govornika, a najvatrenije je govorio izvjestitelj Sabora Ivan Kukuljević, ustaje predsjednik Sabora i namjesnik banske časti biskup Haulik, te osjećajući opću i svoju radost izreče ove znamenite, historijske riječi, radi kojih samih bilo bi mu ime besmrtnim slovima upisano u povjesnicu hrvatskog naroda, izrekavši odluku svečano: ‘Sviju stališa i redova, jednodušna želja jest, da se narodni jezik u sve poslove uvede’.“ Smatrajući Hrvatsku svojom drugom domovinom, zalaže se za njezino dobro. Svjestan da bez prosvjete nema napretka i blagostanja, smatrao je svojom zadaćom obnoviti i preporoditi katoličku Hrvatsku. Naročitu je pažnju posvetio odgoju mladeži, školstvu, tj. budućim generacijama hrvatskog naroda. Zato je pastirskom okružnicom naredio svem svećenstvu neka po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio je velike novčane potpore.
Shvaćajući moć tiska, godine 1848. pokrenuo je Katolički list, te ga je svojim sredstvima izdašno pomagao. Osnovao je zatim Čitaonicu dobrih knjiga, a godine 1867. i Književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu koje je od 1946. do 1993. djelovalo pod nazivom Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda.
Zauzet za duhovni napredak svojega klera i puka, prvi je uveo duhovne vježbe za svećenstvo i misije za narod.
„Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima”
Uvijek i svagdje vodio je brigu o onima koji su bili bez sredstava za život. Upravo zbog toga je htio odgoj i nastavu, kao i njegu bolesnika i brigu za potrebnike, povjeriti sestrama milosrdnicama koje dovodi da među hrvatskim narodom budu „sredstva Božjeg milosrđa“. Neumoran i dosljedan u provođenju svojih plemenitih zamisli, započeo je godine Gospodnje 1842. gradnju crkve i samostana za sestre milosrdnice. Gradnja je trajala pune tri godine. 5. rujna 1845. prve su sestre iz Zamsa u Austriji stigle u Zagreb, u Hrvatsku.
Biskup Haulik je samostan smatrao svojim djelom pa se očinski brinuo za materijalne potrebe, za razvoj i napredak, napose za duhovne potrebe sestara.
Knezu-biskupu brixenskom koji mu je poslao prve sestre milosrdnice napisao je: „Dok sam živ, bit ću Vam zahvalan, što ste mi poslali sestre, pa ćete i Vi biti dionikom zasluga za djela, koje će one činiti ovdje na slavu Božju.“
U prvostolnoj crkvi u Zagrebu u skrovitosti i tišini desne lađe stoji poprsje kardinala Jurja Haulika. U kamen uklesani natpis govori nam da tu počiva „Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima“.