Sestra Geralda (Ana) Jakob rođena je 17. srpnja 1906. u Donjari, manjem mjestu pokraj Koprivnice u obitelji zemljoradnika. Krštena je 23. srpnja iste godine u župi svete Barbare u Carevdaru. O njezinu djetinjstvu i mladosti nažalost nemamo mnogo podataka. Kao odrasla djevojka, s 19 godina stupila je u Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu.
Te iste godine 1925. slavila se tisućita obljetnica hrvatskoga kraljevstva. Hrvatska je bila u Kraljevini SHS-a u nepovoljnom položaju. Umirali su nerealni ideali o zajedništvu južnih Slavena. Odmah po ujedinjenju izvršeno je strijeljanje hrvatskih domobrana i civila na Jelačićevu trgu 1918., a potom su započele reforme koje su osiromašile hrvatski puk. Izvršena je zamjena kruna za dinar u omjeru 4 naprama 1, agrarna reforma nije dodijelila zemlju seljaku, nego često tzv. »solunašima«, koji su naseljavani na hrvatske prostore; srbijanske vlasti preuzimaju službe žandara i činovnika, u škole se uvodi ćirilica, uništavaju se ostatci hrvatskoga građanstva i plemstva. U toj napetoj atmosferi proslava velike obljetnice hrvatskoga kraljevstva bila je ipak obilježena objavom knjiga i gradnjom mogile u Maksimiru, za koju su slavljenici iz svih krajeva Hrvatske donijeli zemlju i kamen, a na vrh piramide postavljen je sokol.
U takvim teškim društvenim okolnostima 31. kolovoza 1925. djevojka Ana, kasnije s. Geralda, ulazi u samostan sestara milosrdnica. Nakon isteka redovničke priprave polaže svoje prve, a kasnije i doživotne zavjete 21. prosinca 1931. godine.
Svoje milosrdničko djelovanje započela je u gradskoj ubožnici kao bolničarka. Potom obavlja kućne poslove u dvorcu Lužnica. Godine 1930. premještena je u bolnicu u Glini, a zatim u Koprivnicu da bi nakon toga otputovala na službu u Sarajevo. Skromna i pobožna, tiha i dostojanstvena sve dužnosti obavlja ispunjena velikom ljubavlju za uboge i potrebite. Dana 19. svibnja 1935. konačno je premještena u bolnicu Vrapče u Zagrebu. Ovdje nastavlja vršiti zahtjevnu službu bolničarke s najtežim psihički oboljelim pacijentima. Njezino strpljivo služenje u bolnicama bilo joj je znatno otežano bolešću koja joj se pojavila 1931. godine. Nakon kratkog oporavka ona neumorno radi i dalje ne obazirući se na posljedice bolesti. Uporna i marljiva dežura i danju i noću. Njezina blaga i jednostavna duša puna Boga i vjere dočekala je spremna 1945. i dolazak partizana u Vrapče. Otvorena prema svima bila je uvijek spremna pomoći. Jedan od partizanskih oficira na ulazu u bolnicu zadobio je ranu na ruci od ugriza psa. S. Geralda odmah je priskočila, očistila mu je ranu, povila ruku i dala injekciju. Kao nagradu za dobro djelo partizanski oficir podrugljivo je komentirao da je dobro služila, ali sada ide s njima da bude kažnjena za zlodjela. Odvedena je vjerojatno na Jazovku kao i druge dvije sestre te bačena u jamu. Nikakvom se politikom nisu bavile. Samo su previjale rane ranjenicima i partizanskim i hrvatskim. To što su partizanima previjale rane bila im je dužnost, reče oficir. A što su hrvatskim vojnicima previjale rane, za to su morale završiti u Jazovki. Presuda je sadržavala lažnu optužbu da je skrivala jednoga bjegunca s Bleiburga. Uzrok je, međutim, u strašnoj mržnji komunista na vjeru i Boga. Druga je vjerojatnost da su sestre likvidirane kao svjedoci zločina u vrapčanskim podrumima kamo su dopremali ranjenike iz drugih bolnica i ubijali.
Geralda nije uzaludna žrtva – kao tiha i samozatajna suradnica Boga otišla je Ocu u zagrljaj. Ona je jedna od baklji koje nam osvjetljavaju put k Bogu.