Sestra milosrdnica Lipharda (Josipa) Horvat rođena je u Varaždinu 6. ožujka 1902. godine i krštena u crkvi sv. Nikole. O njezinu djetinjstvu i mladosti nemamo mnogo podataka. U arhivu Družbe sestara milosrdnica čuva se jedino njezina svjedodžba, koja govori o završenoj praksi i postizanju krojačkoga zvanja, a koju je prilikom ulaska u samostan djevojka Josipa sa sobom donijela. Varaždinski majstor Marko Schönwald potpisuje pohvalni tekst svjedodžbe za izučenu krojačicu Josipu Horvat koja je pune četiri godine radila i postigla zapažene uspjehe. Majstor kaže da je od 1922. – 1926. godine Josipa Horvat pokazala radinost, poštenje i veliku spretnost u krojačkom zanatu i tako stekla pravo na zvanje krojačice. Datum svjedodžbe je 15. prosinca 1926.
Već nakon petnaest dana od primanja svjedodžbe Josipa je pokucala na vrata samostana Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu i izrazila želju za redovničkim životom. U arhivu Družbe stoji da je upisana pod rednim brojem 3233 kao izučena švelja.
Nakon uspješno provedenog razdoblja redovničke formacije položila je svoje prve a zatim i doživotne redovničke zavjete 1932. godine. O s. Liphardi Horvat zabilježeno je u samostanskom arhivu: bila je spretna, vrlo darovita švelja, znala je tkati i tkanine je ukrašavala biranim uzorcima. Prelaskom na službu u bolnicu Vrapče nastavila je s tim radom i preuzela nadzor i nad pletivom. Uz sve ove obveze dodijeljen joj je i posao bolničarke. U ulozi bolničarke došla je do izražaja njezina velika ljubav i sućut za trpljenje bolesnika kao i velika revnost, urednost i marljivost u njezi bolesnika. Budući da je bila prirodno talentirana i glazbeno nadarena, vodila je pjevanje i sviranje u bolničkoj kapeli. Svi ju pamte kao lijepu dušu, fine uglađenosti, ljubazne dobrote pa je bila omiljena sestra kod bolesnika, susestara i liječnika. Vrapče je utočište osobitih bolesnika pa je tu potrebna velika strpljivost i taktičnost koja je resila s. Liphardu. Oduševljeno i radosno vršila je svoje mnogobrojne službe ne sluteći strašnu sudbinu koja će je zateći.
Odmah po ulasku u Zagreb, 8. svibnja 1945. godine, partizani organiziraju odvođenje i likvidacije bolesnika iz svih bolnica u gradu. Stradavaju ne samo vojni ranjenici, nego i civili i medicinsko osoblje. Jedno od kobnih mjesta gdje su vršene egzekucije bili su podrumi bolnice u Vrapču. Da se ne bi čuli pucnjevi, ubijanje se najčešće vršilo klanjem i davljenjem. Potom su noću u kamionima leševi odvoženi u Jazovku ili u neku od ostalih jama. Sve je nadgledala i vršila OZNA, tajna komunistička policija. Znajući da se nije moglo do kraja sakriti takvo masovno ubijanje, komunisti su odlučili likvidirati i tri časne sestre koje su u bolnici djelovale kao medicinske sestre, i koje su možda slučajno čule i vidjele okrutne zločine. To su bile: s. Geralda Jakob, s. Konstantina Mesar i s. Lipharda Horvat. Već 15. svibnja 1945. utrpane su u kamion i odvezene u nepoznatom pravcu da se nikada više ne bi saznalo za njihovu sudbinu i grob. O žrtvama komunističkih zločina nije se smjelo govoriti, a kamoli istraživati. Šutnja u komunizmu prekinuta je raspadom Jugoslavije i tek 2. srpnja 1990. godine Vjesnik je objavio vijest: »I časna sestra bačena u jamu«. Do danas se ne zna jesu li sve tri bačene u Jazovku, no sestre milosrdnice već godinama tragaju za njihovim posmrtnim ostatcima.
Lipharda svojim je požrtvovnim srcem i u potpunom predanju Božjem vodstvu sve do mučeničke smrti, ispunila zavjet vjernosti koji je dala Bogu doživotnim zavjetovanjem 1932. godine. Ubijena je u četrdeset trećoj godini života, tiha i samozatajna ne prekršivši nikada Božje zapovijedi.