Sestra Konstantina (Ruža) Mesar rođena je u selu Tugonica 26. listopada 1907. godine. Krštena je u župi Uznesenja BDM u Mariji Bistrici. Godine 1927. stupila je u Družbu sestara milosrdnica. Na fotografiji iz tih dana s. Konstantina gleda u svijet tužnim i vrlo sjetnim pogledom kao da sluti mučeništvo koje ju čeka. U to vrijeme odjeća časnih sestara milosrdnica sastojala se od slikovite bjeline koprene koja se uzdizala visoko i širila krila poput leptira. Crna redovnička haljina odijevala je figuru u osobito profinjenu i istaknutu osobnost. Upravo je takva bila s. Konstantina Mesar.
Kronika Družbe sestara milosrdnica bilježi da je s. Konstantina rano oboljela od tuberkuloze i da se je dugo liječila. Oporavljena od bolesti zbog velike potrebe bila je poslana po odredbi poglavara u Šibenik gdje je tiho i samozatajno radila u kuhinji pripremajući hranu za svećenike i pomladak Šibenske biskupije. Dvije godine kasnije preuzima posao bolničarke u šibenskoj bolnici. Nakon toga premještena je u Split gdje sedam godina djeluje kao bolničarka u ženskom sirotištu.
U to vrijeme medicinska znanost još nije imala lijeka za tuberkulozu pa se ova opaka bolest, koja je tinjala u hrabroj sestri Konstantini, ponovno pojavila za njezina boravka u Splitu. Zdravstveno stanje s. Konstantine postalo je toliko ozbiljno, da je primila i posljednju pomast. Mnogo je trpjela, bacala je krv i pomalo se pripremala za odlazak dragom Bogu. Zajedno sa sestrama usrdno se molila Majci Božjoj Pompejskoj prepuštajući ipak dragom Bogu da on odluči o njezinoj sudbini. Snaga vjere učinila je čudo. Oporavljena od akutnoga stanja bolesti po odluci poglavara vraća se u Zagreb te preuzima službu bolničarke u bolnici Vrapče. Bilo je to 15. listopada 1940.
Posao u toj bolnici zahtijeva prije svega ljubav i strpljivost koju je s. Konstantina posjedovala u velikoj mjeri. Tragična sudbina samih bolesnika i njihov bespomoćan položaj izazivaju duboku sućut u s. Konstantini. Ona predano radi s nesretnim pacijentima, pokazuje veliko razumijevanje za njihove patnje i svi ju doživljavaju kao dobru majku. Redovnica s. Konstantina ostaje u uspomeni kao dostojanstvena, samozatajna i uredna. Sa svima živi u slozi, izuzetno poštuje i sluša svoju poglavaricu, pomaže u svako doba dana i noći, savjesna je i molitvena duša zahvaljujući Bogu za sve što joj se događa. Iscrpljujući rad bolničarke znatno je oslabio njeno krhko tijelo. Stoga poglavari odlučuju da joj u vidu poštede dodijele lakši posao u šivaonici bolnice.
Tu je dočekala »oslobođenje« 1945. godine. Sva zločinačka djela koja su vršena u podrumima bolnice, prijetnje i strah koji su partizani širili na sve djelatnike bolnice pa i na sestre milosrdnice, nespavanje u noćnim satima kada kamioni odvoze žive i mrtve put neznanih jama, izazivaju pogoršanje zdravstvenog stanja s. Konstantine i povratak akutnoga stanja tuberkuloze u još težem obliku. Posljednju noć prije odvođenja u smrt, iscrpljena i iznemogla bacala je krv. Toga kobnog dana 15. lipnja 1945. partizani grubo upadaju u privatne prostorije sestara i poimence traže tri sestre koje odvode u smrt. S. Konstantina imala je tek 38 godina, a bila je vrlo slaba i iscrpljena od bolesti. Bez obzira na zdravstveno stanje prozvana je da se brzo odjene i zajedno s ostalim sestrama ubačena u kamion koji je odvozio u smrt. Jesu li tamo ležali mrtvi iz podruma bolnice, ranjenici dovedeni iz raznih bolnica grada Zagreba, ili je bilo i živih žrtava? Tko zna. Neznana je i jama u koju su bačene, ali se s velikom vjerojatnosti smatra da je to bila Jazovka.
Bila je to posljednja noć u životu s. Konstantine i njezinih dviju susestara. Čime su zaslužile tako okrutnu smrt? Jesu li bile prokazane ili toliko opasne kao živi svjedoci okrutnog ubijanja, ostaje tajna. Hod, žicom vezanih ruku, preko strme planinske staze, sumrak krvničkoga ludila, tiha molitva na usnama sestara. Dalje znade samo Bog koji je u očinskoj ljubavi primio nevinu dušu s. Konstantine u svoje okrilje.