Sestra Žarka Ivasić rođena je kao Julijana Ivasić u Krašiću 18. studenoga 1908., a sutradan krštena u rodnoj župi Presvetoga Trojstva. Brojna i pobožna obitelj dala je Družbi sestara milosrdnica još dvije redovnice: s. Hildebertu (Tereziju) i s. Felicitas (Katu) Ivasić. Rođena u kraju sa znamenom blaženika Alojzija Stepinca, s. Žarka svijetli svojim tragičnim životom, ponosom, dostojanstvom i mučeništvom kao baklja uz svoje susestre mučenice.
Sestra Žarka ušla je u Družbu sestara milosrdnica 10. studenoga 1931. godine. Prve redovničke zavjete položila je 21. studenoga 1933., a doživotne 21. studenoga 1936. godine. Vrlo brzo zapažena je njezina urednost, marljivost i bistrina uma te je poslana u medicinsku školu. Kao medicinska sestra djelovala je u Gračacu, Banjoj Luci, Petrinji, Otočcu i Osijeku. Ratne godine provodi u Otočcu gdje se ističe požrtvovnošću i ljubavlju brinući se o svim bolesnicima jednako, bez obzira na vojnu i nacionalnu pripadnost. Komunističke vlasti u planu uništenja Katoličke Crkve imaju poseban cilj likvidacije svećenika i časnih sestara. Tako odmah po tzv. »oslobođenju« provode uhićenja, među kojima 14. kolovoza 1945. uhićuju i s. Žarku u Osijeku. Optužba je apsurdna i nakazna: odnosi se na krvavi događaj u noći 13./14. rujna 1943. godine u Otočcu kad su ustaše upadom u bolnicu likvidirale 12 ranjenih partizana. Bez ikakvih dokaza optužena je s. Žarka kao sudionica toga strašnoga događaja. Od dana uhićenja počinje njen Križni put koji traje do 16. svibnja 1946. godine. Slijedila su brutalna ispitivanja, fizička i psihička mučenja, poniženja, ludilo mržnje i bezboštva, patološko iživljavanje komunista nad nemoćnom i nebranjenom s. Žarkom, nasuprot njenom ponosu, šutnji i vjeri u Boga. Sve se potenciralo činjenicom da je rodom iz Krašića. Traje poslijeratno mračno doba u kojem bez suđenja u masovnim represijama stradavaju desetci tisuća Hrvata. Sestra Žarka prolazi mučionice Osijeka, Gospića, Zagreba pa opet Gospića. Bolesna, bez prava na obranu, osuđena je na vješanje, pa onda »pomilovana« na zamolbu svojih poglavara na smrt strijeljanjem. Ubijena je metcima 16. svibnja 1946. godine na gospićkom groblju sv. Magdalene. Vezana konopom, bez dostojanstvene redovničke odjeće na posljednjoj stanici križnoga puta, prošla je Gospićem ponavljajući: »Nisam ništa kriva… idem Ocu kući.«
Na putu do stratišta Krist je u njoj zaplakao ljudskim suzama. Mnogi svjedoci dali su vjerodostojne izjave o njenom mučeništvu i strašnoj smrti. Sestre koje su ju opremale za grob nisu smjele skinuti zatvoreničku odjeću prije ukopa da se ne vide tragovi mučenja. Preko okrvavljenog civilnog odijela odjenule su joj posvećeno redovničko odijelo da bi prekrile tragove okrutnosti i posvetile zemaljske rane.
Dugo nije smjela imati označenoga groba niti se smjelo dolaziti na njezin grob s namjerom da se sakriju zločini i ubojstva nad nedužnim žrtvama. Uza sve zabrane grob s. Žarke bio je uvijek urešen gorućim svijećama i svježim cvijećem jer je neodoljivo zračio mirom, ljubavlju i pobjednom radošću. Nažalost, poslije mučeničke smrti s. Žarke stradala je i njezina obitelj kao što se to redovito činilo u tadašnjem režimu. Danas s. Žarka mirno počiva pod željeznim križem, a rijeke bijelih sestara milosrdnica i drugih štovatelja dolaze na njezin grob tražeći zagovor i duhovnu snagu za nova teška vremena.