Sestra Trofima (Made) Miloslavić najstarija je žrtva komunističkoga zločina među milosrdnicama, iz mržnje prema vjeri i Crkvi. Rođena je na jugu Hrvatske u selu Makoše, Župa Dubrovačka, 17. kolovoza 1888. godine. To je doba Austro-Ugarske Monarhije koja se čini prividno stabilnom, a o ratu koji će potpuno izbrisati moćnu državu za samo 30 godina, nitko ne sanja.
Nema podataka o djetinjstvu i mladosti Made Miloslavić. U Družbu sestara milosrdnica stupila je 14. siječnja 1912. u 24. godini života te započela svoju redovničku formaciju. Nakon što je 15. kolovoza 1914. položila svoje prve redovničke zavjete i dobila ime s. Trofima bila je upućena u vojnu bolnicu u Mostaru gdje je s velikom ljubavlju i strpljivošću njegovala ranjene i umiruće jer je rat već započeo. Taj naporni i mukotrpni posao prihvatila je s. Trofima bez imalo sumnje da je Bog učinio njezin životni put trnovitim, ali punim smisla. Spašavala je živote, povijala rane i preporučivala duše umirućih Božjem milosrđu. Na fotografiji iz toga doba pred nama je lice izuzetno otmjene ljepote, ozbiljno i dostojanstveno.
Zbog velike potrebe bolnica u kojima su djelovale sestre milosrdnice poslana je u medicinsku školu te završila smjer za rendgen-tehničara. Vjerojatno je bila prva među sestrama educirana za taj relativno novi medicinski instrument i vrlo pažljiva u radu.
Dana 25. srpnja 1918. premještena je u bolnicu u Rijeku gdje i nadalje radi na rendgenu. Godine 1921. polaže svoje doživotne zavjete u Zagrebu pa se ponovno vraća u Rijeku. Politička situacija postaje sve teža, grad Rijeka već je podijeljen. Talijanski fašizam pretvorio ga je u Fiumu nakon što ga je srpska Vlada predala Italiji uz dio Dalmacije i otoka Rapallskim ugovorom 1920. godine. O radu sestre Trofime do dolaska partizana nema osobitih podataka.
Njezina smirena narav, tiha dobrota i stručni nastup bili su sigurno utjeha mnogim pacijentima. Kao časna sestra milosrdnica uživala je ugled i poštovanje i od liječnika i medicinskog osoblja. Zanimljivo je da ju partizani nisu uhitili odmah po dolasku, nego tek 1. prosinca 1945. Razlog toga uhićenja nikada nije objašnjen. Ne postoji dokument optužnice, procesa ni presude. Samo je odvedena u nepoznatom pravcu. Kasnije se ispostavilo da je bila zatočena u zloglasnom zatvoru Reichenburgu, Brestanici, u Sloveniji. To je bivši feudalni dvorac, kasnije benediktinski samostan, a dolaskom partizana postaje zloglasni logor. Kameni hladni zidovi, besmisleni i naporni poslovi, samice, osobito glad i tko zna kakva okrutna poniženja sručila su se na nedužnu redovnicu tijekom dugih pet godina sve do 12. rujna 1950. O tim godinama mučenja i stradanja sestra Trofima nije ni na samrti ništa govorila.
Potpuno iscrpljenoj i na smrt iznemogloj dopuštaju joj komunističke vlasti da pošalje brzojav u Zagreb u kojem obavještava poglavare o svom »izlasku na slobodu«. Uskoro zatim obaviještene su sestre u Rimu da pođu u Goricu i preuzmu nemoćnu s. Trofimu iz privremenoga utočišta koje su joj po izlasku iz logora pružile sestre Naše Gospe (Notre Dame) u Gorici. Do njih je nažalost morala prijeći granicu i doći pješke noseći svoju prtljagu. Krajnje iznemogla i iscrpljena zlostavljanjem i glađu, padala je putem. Sestre su saznale da je danima prije puštanja na slobodu dobivala samo divku – crnu kavu od prženoga ječma, bez ičega drugog što je dodatno oslabjelo njezino iznemoglo tijelo. Na policiji su joj uzeli sve dokumente koje više nikada nije dobila.
U Rimu su ju s velikom ljubavlju i radošću prihvatile sestre milosrdnice u zajednici Centocelle. Sestra Trofima s mukom se održala na nogama svega jedan dan. Nakon toga legla je u krevet i više nije ustala. Liječnici su utvrdili da su joj crijeva potpuno uništena, a organizam posve iscrpljen te nisu davali puno nade u njezino ozdravljenje.
Premda su sestre angažirale najvrsnije medicinske stručnjake, dobivala je krv i najučinkovitije lijekove, ipak s. Trofimi nije bilo spasa. U kronici Družbe stoji da je »sveto umrla« 26. studenoga 1950., gledajući na rimske kupole i radujući se povratku svojim sestrama. Primila je svete sakramente i smireno zatvorila svoje blage oči kojima je s toliko ljubavi nekada gledala bolesnike, a sada svoje susestre. Pokopana je na groblju Campo Verano u Rimu.