Prije 170 godina, 22. listopada 1856. sestre milosrdnice, koje su iz Austrije u Zagreb stigle svega jedanaest godina ranije, 1845. godine, odvajaju se od svoje matice u Zamsu i nastaje nova, hrvatska Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga s Kućom maticom u Zagrebu.
Što je o tom važnom događaju zabilježeno u prvoj tiskanoj povijesti naše Družbe iz 1935. godine, pročitajte u nastavku.
Samostan u Zagrebu postaje samostalna matica od g. 1856
Kad je samostan ss. milosrdnica počeo otvarati filijale izvan Zagreba, osjetila se je potreba, da se u Zagrebu osnuje samostalna matica. Dosada je Zagreb u svemu ovisio od svoje centrale u Tirolu. Radi velike udaljenosti od centrale često je zapinjao rad, a djelovanju sestara u Zagrebu stavljalo time mnogo zapreka i poteškoća radi nepoznavanja prilika i mjesta.
Nadbiskup Haulik podignut je na najvišu crkvenu čast stožernika, te je njegov ugled dosegnuo vrhunac, pa se je dolikovalo da se njemu kao utemeljitelju sestara prizna autonomna vlast nad samostanom, a Družba da postane samostalna. Brixenski biskup rado je udovoljio želji Haulika te je u dogovoru sa vrhovnim poglavarima u Tirolu pristao na to da samostan u Zagrebu postane autonoman. U tome se je postupalo potpuno taktično i u potpunom sporazumu obiju strana bio je odobren ovaj plan.
Da se uređe novi odnošaji došla je vrhovna glavarica iz Tirola u Zagreb na dogovor.
Ovom zgodom upravio je kardinal prestojnici sestri Johani Krȍsbacher slijedeći proglas koji u prijevodu doslovce glasi:
„Časna sestro glavarice! Da se potpuno osigura sveta i blagotvorna svrha Družbe sestara milosrdnica za Hrvatsku i Slavoniju, dogovorio sam se sa vrhovnim poglavarima u Tirolu, da se samostan u Zagrebu uredi kao samostalna matica, a druge kuće da joj budu kao filijale. Ovo će se urediti tako, da je svakoj č. sestri koja je došla iz Tirola slobodno, da se natrag povrati, ako to želi.
U tome novom položaju Družbe javljam Vam za ravnanje slijedeće: 1) Na prvome mjestu potvrđujem Vas mojom nadbiskupskom vlasti za službu poglavarice, koju ste službu Vi dosada savršeno ispunjavali. Vi ćete ovu službu i dalje zadržati i to tako da budete samostalni bez ikakvog i ičijeg utjecaja i da radite prema propisu i u duhu svojih redovničkih pravila. 2) Budući da ne odgovara pravilu da superior bude i redoviti ispovjednik, zato sam odlučio da Vam za ispovjednika odredim franjevačkog eksprovincijala o. Eugena Rebića, a g. Traut da bude superior. Budući da sam opazio da časne sestre vole g. Trauta kao duhovnog vođu, te mu se sa velikim pouzdanjem povjeravaju u duševnim potrebama, zato sam odlučio da ga postavim za izvanrednog ispovjednika kao što je to i u drugim samostanima. To se ima tako razumjeti, da sve časne sestre svake četvrt godine imadu da kod njega obave sv. ispovijed, no ovo ih ne veže pod strogu dužnost.
3) Da se pak omogući onim časnim sestrama Tirolkama, koje su namještene u Zagrebu i obližnjim filijalama, povratiti se natrag u Tirol, ako to žele, zato Vam nalažem ovo: Pozovite sve časne sestre pa i one iz ubožnice i kaznionica, da se u roku od 14 dana svaka pojedina vlastoručnim pismom javi g. superioru u Insbruk i da mu izjavi svoju slobodnu volju, hoće li se povratiti ili da želi ostati u Zagrebu. Ovo pismo smije svaka sama zatvoriti i otposlati. Ja izjavljujem, da bih želio da sve naše časne sestre Tirolke ostanu ovdje, i za svaku mi bude žao koja će se povratiti u Tirol, ali pravednost i red traži da ima svaka pojedina potpunu slobodu izbora u toj stvari.
Konačno molim, izvolite Vi svim Vašim časnim sestrama javiti, ako koja što primijeti, što bi se protivilo sv. pravilu, ili ako koja imade koju pritužbu ili molbu, može se svaka u svako doba obratiti na mene usmeno ili pismeno zapečaćenim pismom, koje ne mora nikome pokazati. Ovo vrijedi za mene i za moje nasljednike na nadbiskupskoj stolici.
Napokon primjećujem još to, da ovo otcjeplienje naše hrvatske provincije od tirolske matice nije posljedica kakove otklonosti ili nesuglasja (kao što bi to moglo nastati kod novih provincija) nego je to učinjeno obostranim sporazumkom i u dogovoru obih provincija. Naša nova hrvatskoslavonska provincija ostat će vazda zahvalnim osjećajem odana svojoj bivšoj matici, a svi članovi obiju provincija biće trajno povezani međusobnom svetom ljubavi, iskrenom dobrohotnošću i revnom uzajamnom molitvom.
Vašim pobožnim molitvama i nadalje se preporučuje i ostaje uz očinski blagoslov
U Zagrebu, dana 22 oktobra 1856 g.
Vaš najdobrohotniji
Juraj kardinal nadbiskup Haulik v. r.“
Prema odredbi kardinala svaka je sestra pismeno javila superioru u Insbruk svoju odluku. Samo se nekoliko njih vratilo, druge su ostale u Zagrebu. Ove su sestre jakoga duha bile kao čvrsti stupovi redovničkog života, na kojima se je Družba gradila, podizala i učvrstila kao na jakim temeljima. Kao samostalna matica sestara milosrdnica razvijala se Družba u Zagrebu u snažno i jako stablo, a grane svoga djelovanja raširila je tijekom godina po cijelome Balkanu.
Otsada je samostan u Zagrebu samostalno primao članove, prema pravilima otvarao podružnice, te je širio djelovanje kako su to tražile prilike i potrebe ovih krajeva,
Prva vrhovna glavarica zagrebačke matice bila je sestra Ivana Krösbacher, a prvi superior Antun Traut. Sa velikim blagoslovom kardinala Haulika i vrhovnih poglavara u Insbruku započela je Družba sestara milosrdnica u Zagrebu u ime Božje kao samostalna matica svoje djelovanje dana 22 novembra 1856 g., mjesec dana iza proglasa.
Nova matica sestara milosrdnica u Zagrebu zadržala je isto pravilo redovničko, isto odijelo, isti duh i običaje koje ima i dalje je zadržala jednake zajedničke molitve, jer se za onda molilo njemački, ista razmatranja, isto duhovno štivo i sve što sačinjava duh sestara milosrdnica.
Statistika sestara za osnutka matice g. 1856
Kao da je dragi Bog mladu Družbu sestara milosrdnica pripravljao za njezinu samostalnost, dao joj je godinu prije veliki prirast novih članova. Tijekom god. 1855 bilo je u četiri navrata obučeno 16 novih sestara, a ovaj je prirast bio svakako potreban, da se pokriju potrebe filijala, koje su se otvarale. Godine 1856 obučeno je ponovno 18 sestara i to 8 IX – 5 sestara, 16 XI – 8 sestara, a 28 XII – 5 sestara. Oblačenje 16 XI bilo je prvo u novoj provinciji, pa se je obavilo vrlo svečano, a mlade sestre podale su se svom dušom na žrtve za dobro siromaha, nevoljnika i djece.
Prema navedenim podacima imala je Družba do svoje samostalnosti u Zagrebu 68 sestara, a bile su zaposlene u Zagrebu u centrali, zatim u gradskoj ubožnici, u ženskoj kaznionici i u muškoj kaznionici u Lepoglavi. Od tih 68 bilo je preko polovice obučenih u Zagrebu, njih 36, dok su 32 došle iz Tirola. Od ovih vratilo se u Tirol tek 12, dok je 20 sestara trajno ostalo u Zagrebu. Tako je nova zagrebačka matica započela svoje samostalno djelovanje sa ukupnim brojem od 56 sestara.
Družba sestara milosrdnica je u temelje svoje samostalnosti kroz 11 godina svojega rada u Zagrebu uložila žrtvu od 15 mladih sestara, koje su umrle tijekom ovih godina. Bile su gotovo sve osim dviju mlađe od 30 godina, te su klonule od teškoga napornog rada, od oskudne hrane i stroge redovničke discipline. Sve ove našle su svoj počinak u grobnici ispod samostanske crkve, gdje su već kod gradnje bile uređene grobnice za sestre. Bog je primio žrtve mladih života i blagoslovom neba obdario mladu Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu.
Kratka povijest Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, Zagreb, 1935., str. 42. – 44.