U Ljubuškom je 28. siječnja, u 81. godini života i 63. redovništva, blago preminula naša sestra M. Rozarija Marinčić, članica Provincije Majke Divne – Sarajevo. Pokopana je 29. siječnja u Ljubuškom.
Sestra M. Rozarija, krsnim imenom Mira, rođena je 7. kolovoza 1944. godine u Lipnu, općina Ljubuški. Istinski vjernička obitelj Ivana i Drine, rođ. Ćorić, imala je sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Otac je bio radnik, a majka domaćica. U skladnom obiteljskom ozračju, u kojem je Bog uvijek bio na prvom mjestu, mala Mira zavoljela je život, Boga i Crkvu. U krilu svoje obitelji i svoje župne zajednice doživjela je prve spoznaje o svemu ljudskome i kršćanskome. Samo njezino ime Mira kao i izrazita otvorenost za ljude oko nje, kao da su najavljivali njezinu buduću životnu karizmu: biti u službi milosrdnog Boga skrivena u bližnjemu.
U Družbu sestara milosrdnica stupila je 22. prosinca 1960. u Splitu. Ulaskom u novicijat, 8. svibnja 1962., dobila je redovničko ime s. M. Rozarija. No, zanimljivo je kako su joj se cijeli redovnički život, duži od 60 godina, ljudi obraćali njezinim nadimkom s. Kika. Dali su joj ga sjemeništarci dok je kao mlada sestra djelovala u Dječačkom sjemeništu u Dubrovniku. Prve redovničke zavjete položila je 9. svibnja 1963., a doživotne 22. kolovoza 1968. godine.
Iako je po naravi bila vedra i nasmijana, molitvenom životu i radu pristupala je vrlo ozbiljno. Prvih osam godina redovničkog života služila je Bogu i ljudima obavljajući kućne poslove u provincijalnoj kući u Splitu, Dječačkom sjemeništu u Dubrovniku, Domu misionara u St. Augustinu u Njemačkoj i Kući susreta u Eisenstadtu u Austriji.
Nakon toga je počela jedna duga avantura, obilježena brigom, križem, fizičkim i psihičkim naporom, a iznad svega strpljenjem, pouzdanjem u Božju pomoć i ustrajnošću. Bio je to rad u kuhinji. Započela ga je 31. kolovoza 1971. u sestarskoj kući u Splitu i završila prekjučer pomažući djelatnicama u kuhinji doma. 54 godine! Nešto manje od dvije godine radila je u sestarskim zajednicama u Splitu i Mostaru, a sve ostalo na župama Mostarsko-duvanjske biskupije i to: u Viru 2 godine, u Kruševu 5 godina, u Šipovači 8 godina i u katedrali u Mostaru 28 godina. Jedino Gospodinu i njoj poznato je što je sve stalo u ovaj vremenski period. Možemo samo zamisliti ratne godine u Mostaru. Puca na sve strane, a u prostorijama katedrale su crkva, ordinarijat, župa, Caritas. Uz to je svesrdno pomagala svećenicima pripremati hranu braniteljima.
Kako je život odmicao zdravlje se pogoršavalo. I s vrlo ozbiljnim zdravstvenim problemima s. Kika išla je naprijed. Kad je 2019. došla u Ljubuški, pridružila se djelatnicama u kuhinji i pomagala koliko je mogla.
Bila je vrlo obljubljena. Voljeli su je rodbina, sestre, svećenici, ljudi s kojima se susretala i radila, djelatnici i štićenice doma. A ona je za svakoga imala osmijeh, lijepu riječ i podršku.
Pamtit ćemo ju kao osobu koja je bila vrlo jednostavna i nikad nije kukala. Krasila ju je i jedna posebno lijepa karakterna osobina: sestra Kika nikad nije negativno pričala o odsutnim ljudima.
I Gospodin ju je uzeo k sebi u snu. Zaspala je i 28. siječnja više se nije probudila za ovaj zemaljski život. Otišla je tiho kako je i živjela. Iza sebe je ostavila uspomene koje su vrlo glasne u mnogim srcima. Danas svi zahvaljujemo Gospodinu što smo ju imali i rado prikazujemo svetu misu za pokoj njezine plemenite duše.
Draga naša s. Kike, hvala ti za primjer predana rada, molitve i radosna služenja svima onima koje je Gospodin stavio na tvoj put. Kolika si srca ohrabrila i kolike si gladne nahranila – samo Gospodin zna. On neka ti obilato uzvrati u vječnosti.
Počivaj u miru Božjem!