Sestra. M. Vincenta Barać, krsnim imenom Ruža, rođena je 17. studenoga 1941. u Čerigaju, nedaleko Širokog Brijega, u hercegovačkom krajoliku skromnosti i vjere, od oca Ivana i majke Franjke, rođ. Kožul.
U tom je ozračju jednostavna obiteljskog života rasla i njezina tiha, ali postojana otvorenost Božjem pozivu. Već u ranom djetinjstvu bila je dionicom euharistijskog stola. Prvu svetu pričest primila je s nepunih pet godina, a u isto vrijeme, uz posebno biskupovo dopuštenje primila je i sakrament potvrde. Taj rani susret s Kristom obilježio je njezin život kao trajna blizina Onome kojemu će kasnije sve darovati.
Odlikovala se bistrinom duha i zrelošću neuobičajenom za njenu dob. U školu je krenula ranije, zajedno sa starijom sestrom, i završila je četiri razreda osnovnog obrazovanja. Uz kućanske poslove i rad na selu osobitu je radost nalazila u čitanju duhovnih knjiga u kojima je njezina mlada duša tražila dublji smisao.
Na blagdan Tijelova, u sedamnaestoj godini života, osjetila je snažan unutarnji poticaj koji ju je odveo u Zagreb. Ondje je gotovo godinu dana služila u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati u jednostavnim i skrivenim kućanskim poslovima. U tom razdoblju još nije razmišljala o redovničkom životu, nego se uključila u Franjevački treći red na Kaptolu, no u tišini srca Bog je polagano oblikovao njezin put. U susretu sa životom i radom sestara milosrdnica prepoznala je poziv kojemu se potpuno predala. U Družbu je stupila 16. travnja 1959., a prve redovničke zavjete položila je 1961. godine.
Od prvih redovničkih dana s. M. Vincenta zračila je mirom, jednostavnošću i unutarnjom sabranošću. Njezina prisutnost bila je tiha, ali jasna, odmjerena i radosna. Učiteljica u kandidaturi, s. Bernardica Mucić svjedoči o njezinoj bistrini, darovitosti i otvorenosti za učenje, ističući njezinu spremnost da vidi, razumije i usvoji sve što joj je povjereno.
Kao katehistica, sestra M. Vincenta služila je u mnogim sredinama: u Zagrebu, Gradecu, Oriovcu, Zemunu, Sarajevu, Brčkom, Livnu, Banja Luci, Bežlji kod Teslića, Kruševu kod Mostara, Parizu, Derventi i Ljubuškom. U svakom mjestu ostavila je trag vjerne i nenametljive prisutnosti. Bila je osjetljiva, pjesnička duša, a svoja unutarnja iskustva često je pretakala u stihove – jednostavne, ali prožete čežnjom za Bogom.
U molbi za polaganje redovničkih zavjeta piše da je upoznala „trnje i kamenje“ redovničkog puta, ali usprkos svemu želi „stanovati u kući Gospodnjoj sve dane života svoga“. Zahvaljujući Bogu za dar poziva, svoj život razumjela je kao odgovor ljubavi i trajno predanje. U jednom zapisu svjedoči kako ne želi dopustiti umoru da nadvlada njezinu spremnost na rad i trpljenje za Gospodina.
Sestre koje su s njom živjele pamte njezinu duboku pobožnost prema Isusu i Mariji te osobitu ljubav prema Euharistiji. Čak i u godinama tjelesne slabosti ostala je vjerna molitvi i tišini. S posebnom je pažnjom posjećivala starije i osamljene, darujući im vrijeme, riječ i molitvu, ublažavajući njihovu samoću i svjedočeći milosrdnu blizinu. Život s. M. Vincente bio je tihi hod u Božjoj prisutnosti, ispunjen vjernošću, zahvalnošću i služenjem. U skrovitosti svakodnevice ostvarila je karizmu milosrđa, ostavivši Provinciji trajno svjedočanstvo predanog i radosnog redovničkog života.
Počivala u miru Božjem!