U Splitu je 27. travnja 2026., okrijepljena svetim sakramentima, preminula naša sestra M. Brigita Novoselac, članica Provincije Navještenja Gospodinova – Split. Doživjela je 77 godina, a u milosrdničkom je zvanju 52 godine Bogu i bližnjemu služila. Pokopana je 29. travnja u Splitu, na Lovrincu.
„Rođena sam u malom slavonskom selu Strošinci, kojega okružuje gusta slavonska šuma. Bio je mjesec svibanj 1948. godine. Mjesec pun cvijeća i radosti, mjesec posvećen našoj nebeskoj Majci Mariji. 14. svibnja ugledala sam svjetlost dana u roditeljskoj kući. Moja me majka preporučila rukama nebeske Majke i stavila me pod njezinu zaštitu.“ Ovim toplim riječima počela je pisati svoj životopis draga naša s. M. Brigita, krsnim imenom Kata. Bila je najmlađe dijete u obitelji oca joj Adama i majke Adele, rođene Marković, koji su uz nju imali još četvero djece, od kojih je dvoje preminulo još u prvim danima života. Roditelji su joj bili pobožni te su joj, piše ona, duboko usadili u srce „klicu vjere i ljubavi prema Crkvi Kristovoj“. Tako odgajana, svim je žarom na dan svoje Prve sv. pričesti predala svoje srce Isusu, a na dan Sv. potvrde povjerila svoj rast u vjeri Duhu Svetome. Častila je osobito nebesku Majku Mariju, često se molila pred njezinim oltarom i u mjesecu svibnju okupljala drugu djecu na marijansku pobožnost.
Nakon bezbrižnih dana njezina djetinjstva nastupilo je vrijeme mladenačkih previranja, potom i vrijeme spoznaje da ima ipak, kako ona piše, „nešto veličanstvenije od ovoga svijeta i njegove ljepote“. U takvom raspoloženju srca i duha, u dubini duše začula je tih i jasan glas: „Daj mi svoje srce!“ Bilo joj je tada dvadeset godina. Ipak, prošle su još tri pune godine dok joj je u duši dozorio odziv na poziv, kao i odluka posvetiti se Bogu u Družbi sestara milosrdnica. Presudnu je ulogu u tome imao njezin sasvim slučajan susret s našim sestrama, nakon kojega je godine 1972., na blagdan Male Gospe i pod njezinom zaštitom, krenula iz drage joj Slavonije prema srcu Dalmacije, prema Splitu, sva ustreptala u želji predati potpuno svoj život Isusu Kristu i služenju bratu čovjeku. Iste godine počinje njezina redovnička formacija, a onda slijede prvi zavjeti 1974. i doživotni 1979. godine.
Svoj apostolat u karizmi naše Družbe s. M. Brigita započinje u rujnu 1974. godine, neposredno nakon polaganja prvih redovničkih zavjeta, i to u našoj maloj otočnoj podružnici u franjevačkom samostanu u Hvaru. Tu će ostati četiri godine, dok će sljedeće dvije provesti u Zadru dopunjavajući svoje dotadašnje školovanje. Godine 1980. nalazimo je u Boki kotorskoj, u Kotoru, gdje po završetku medicinske škole počinje raditi u tamošnjoj bolnici, na očnom odjelu. Ne zadugo. Godine 1989., kada je imala tek 41 godinu života, Gospodin ju je pohodio križem teške bolesti i život joj se stubokom mijenja. U njemu se od tada stalno izmjenjuju iskustva patnje i privremenih olakšanja, koja ona zadivljujućom snagom, spremnošću i radošću stavlja odmah u službu svoje zajednice i onih koji su u većoj potrebi. Tako u Kotoru, tako u Risnu, tako u Herceg Novome – u našim bokokotorskim zajednicama u kojima je živjela pune 33 godine.
Godine 2013., kada joj se zdravstveno stanje znatno pogoršalo, prevezena je na daljnje liječenje u Split, gdje je operirana i smještena na kućni odjel za naše bolesne sestre. Tu će ona primiti potrebnu njegu svojih brižljivih sestara i nakon oporavka još će godinama nastaviti s liječenjem svoje osnovne bolesti, ali će istovremeno svim srcem i svim snagama pružati njegu ostalim našim bolesnim i nemoćnim sestrama. Opraštajući se od nje, one će joj zato zahvalno reći: „Draga naša s. M. Brigita, bila si i ostat ćeš simbolom kršćanske ljubavi i suosjećanja. Premda i sama teško bolesna, dolazila si k nama rado, tiho i s osmjehom, uvijek spremna za kratki razgovor, za priču o nekom lijepom doživljaju ili za kratku šalu.“ Da, svjedoče one, „prema nama je bila blaga, pažljiva, i uvijek nenametljiva. Posjedovala je izrazitu sposobnost uočiti potrebu i znala kako toj potrebi najbolje izaći ususret da se bolesna sestra što prije osjeti dobro ili bolje. Njezina je ljubav išla dotle da nam je ugađala i u onome što nužno ne trebamo a volimo; i to je bilo izvorom obostrane radosti.“ Takva je bila s. M. Brigita prema njima, takva prema sestrama s kojima je zajedno na odjelu radila – dobra, plemenita, u ljubavi radikalna. I kada su nedavno njezine snage počele popuštati i bolest sve više napredovati, opet nam je bila uzor. Snagu je tražila i nalazila u molitvi, a sestrama je bila toplo zahvalna za svaku pa i najmanju pažnju i uslugu.
Voljela je živjeti, ali se smrti nije bojala. Predana u Gospodinovu volju, njegov je drugi poziv začula 27. travnja u 11:40, na spomendan bl. Ozane Kotorske – „Božje ugodnice“ s kojom su je, kao i sa sv. Leopoldom Mandićem, duhovno vezale duge godine života u Boki kotorskoj.
Draga s. M. Brigita, zahvalne za svu ljubav koju si nam za svog redovničkog života pružala, osobito za primjer strpljivog i predanog nošenja križa bolesti, molimo Gospodina, po zagovoru tvoje i naše Majke Marije i svih svetih zaštitnika naše Družbe, da ti milostivo oprosti grijehe i slabosti što si ih u svojoj krhkosti počinila i pridruži te što prije u nebu svetima svojim. I, molimo te, sestro naša, koja si znala reći: „Uvijek sam raspoložena za Boga!“, da nas pred Njim ne prestaneš zagovarati i moliti na naše nakane, koje su ti dobro poznate!
Počivaj spokojno u zagrljaju Očevu! Amen.