Već treću godinu zaredom, u Velikom tjednu, održavaju se misije u Corrientesu. Što su to zapravo misije i o čemu je riječ? To je projekt provincije Krista Kralja u Argentini koji započinje davno prije samog odlaska na sjever zemlje. Već od veljače krećemo u akciju: prikupljamo namirnice, odjeću, igračke, mlijeko u prahu, sprejeve protiv komaraca, krunice… Sve ono što je prijeko potrebno tom siromašnom kraju. Cilj je jasan: barem malo olakšati život ljudima koji žive u krajnje skromnim uvjetima.
Donacije je trebalo pripremiti, klasificirati i sortirati u desetke kutija. Božja Providnost nam je preko jedne tvrtke osigurala besplatan prijevoz od Buenos Airesa do Corrientesa, ali trebalo je te silne kutije prvo dopremiti do mjesta transporta. Auto je bio krcat – na krovu, u prtljažniku, po sjedalima – svugdje samo kutije! Putem nas je zaustavila policija. „Ne možete proći, cesta je zatvorena!“ Vozač, međutim, ne popušta: „Zar vi ne vidite da vozim časnu sestru i donacije za siromašne? Morate nas pustiti!“ Na kraju je, srećom, sve dobro završilo.
Uslijedili su razgovori s onima koji su odlučili poći. Tisuću pitanja: koju odjeću ponijeti, kada se točno vraćamo, što ćemo jesti, ima li zmija tamo?
S druge strane, sestre iz zajednice u Corrientesu imale su pune ruke posla. Trebalo je pripremiti kuću, nabaviti hranu, pronaći dovoljno madraca da se svi smjestimo – onako, kao sardine. Pregovaralo se čak i s lokalnom elektroprivredom da nam tih dana ne isključe struju, što je tamo čest slučaj zbog nesnosnih vrućina. Tu su i detalji sa župnikom, organizacija aktivnosti… O, Bože, koliko detalja! „Nemoj zaboraviti šilterice za misionare“, poručuje mi s. Lujan, „vrućine su prevelike“.
Dok sestre u zajednicama svakodnevno mole za blagoslov misija, dolazi dan polaska. Neki su krenuli i dan ranije. Dvije noći na putu – sve za slavu Božju i za duše! I ne smijemo zaboraviti kipove Majke Božje. Ona ide pred nama; ona će otvoriti vrata kuća i srca onih kojima nas Bog šalje.
Krenuli smo. Pred nama je 1000 kilometara puta. Vozimo se cijelu noć, emocije su pomiješane. Ujutro, čim su se otvorila vrata autobusa, zapuhnuo nas je težak val vrućine i sparine. Čeka nas težak tjedan na 38 °C. Šapućemo u srcima: „Isuse, sve Tebi za ljubav!“
Cvjetnica je. Prvi dan misija. Osjećam se kao u Jeruzalemu. Procesija je duga, putevi zemljani i prašnjavi, sunce prži svom žestinom. Svi, i stari i mladi, mašu palminim granama pozdravljajući Gospodina. Neki nose i eukaliptus, lovor ili maslinu. Važno je sačuvati tu blagoslovljenu grančicu, odnijeti je kući kao znak Božje prisutnosti i zaštite. Poslijepodne su došli lokalni misionari kako bi sudjelovali na duhovnoj obnovi i pripravi za odlazak u misije. Svi su uzbuđeni, već bi sada željeli krenuti, ali se treba strpiti do idućega dana kada ćemo se uputiti u posjet obiteljima.
Ponedjeljak je. Noćas smo imali nepozvanog posjetitelja. U zoru je preskočio ogradu kuće. U dvorištu smo dan prije postavili veliki reflektor kako bismo mogli organizirati aktivnosti u večernjim satima. Već je prerezao električnu žicu i pokušavao je skinuti sam reflektor koji je bio dobro učvršćen. U tom trenutku ga je ugledala jedna od sestara. Pozvala je s. Lujan. Ona je instinktivno otvorila vrata i povikala: „Što radiš ovdje?!“ Mladić se uplašio, preskočio dvometarsku ogradu kao od šale i pobjegao. Više nitko nije mislio na spavanje. Hvala Bogu što nitko nije nastradao.
Nakon mise i misijskog poslanja, podijelili smo misionarima drvene križiće kao prepoznatljivi znak i podijelili se u male skupine od po tri-četiri osobe. Svaka grupa u rukama nosi kip Bezgrešne Djevice i misionarsku vrećicu – unutra su krunice, bočice sa svetom vodom, svete sličice i ono najvažnije – bomboni za djecu. Bez toga se ne može! Brojna su pitanja u glavi misionara: Hoće li nam otvoriti? Što ako se susretnemo s agresivnim osobama? Što ako nas napadnu psi?
Putevi su prašnjavi, sunce prži, vrućina i sparina skoro su nepodnošljivi, a misionari idu od kuće do kuće, kucaju na vrata. „Što želite? Tko ste vi?“ Misionari nude razgovor, molitvu i blagoslov. Posebno su potresni susreti s bolesnima i onima koji godinama nose svoju bol u samoći. Mnogi svjedoče: Marija je ta koja otvara vrata. Kad ugledaju Gospin kip, ljudi se otvaraju, traže savjet, traže Boga.
I tako svaki dan. Cijeli tjedan. Misionari su uzbuđeni, potreseni, dirnuti. Osjeća se Božja prisutnost na svakom koraku. Mnogi su od njih rekli da im je upravo susret s misionarima dao odgovor na neka pitanja, ponovno ih približio Bogu, da su konačno imali nekoga da ih sasluša i savjetuje.
Župnik je jedan dan na misi rekao: „Jeste li čuli što se sinoć dogodilo? Baš tamo gdje ste jučer misionarili, sukobile su se dvije narko-bande, više od 50 sudionika, bilo je ranjenih, intervenirala je policija.“ Bože, hvala ti što vodiš naše korake i što nitko od misionara nije bio prisutan u tom trenutku.
Posebno je bio dirljiv susret u dječjoj pučkoj kuhinji. Pozvali smo svu djecu koju smo sreli putem. Mladi su u dvorištu, na nekom limu, pripremili vatru kako bi mogli ispeći više od 200 prženih uštipaka. U velikom loncu kuhalo se više od 30 litara mlijeka kako bi se mogao pripremiti kakao. Pripremili smo različite igre, a na kraju podijelili igračke. Bilo je više od stotinu djece. Iako su igračke bile malene, bilo je dirljivo vidjeti dječaka kako stišće svoj maleni autić ili djevojčicu koja s ushićenjem grli šarenog ponija… to se ne zaboravlja. A majke? Stoje u redu s običnim plastičnim bocama kako bi za tu večer odnijele kući malo mlijeka i malo kolača ili kruha. Mnogima je to možda bio jedini obrok u danu.
Sudjelovali smo i na obredima Velikoga tjedna. Misa posvete ulja održana je u srijedu navečer jer se zbog velikih udaljenosti svećenici na Veliki četvrtak ne stignu vratiti u svoje župe. Ručak na Veliki četvrtak bio je svečaniji od ostalih dana kao spomen i sjećanje na Gospodinovu Posljednju večeru. Posebno je bilo dojmljivo sudjelovati na križnom putu na Veliki petak. Križni put se odvija u večernjim satima. Prolazi se s upaljenim svijećama kroz cijelo naselje, a kako napreduju postaje, tako se sve više ljudi priključuje molitvi. Na četvrtoj postaji dogodio se poseban susret. Skupina žena s kipom Gospe Žalosne dolazi u susret Isusu. Susret Isusa i Majke. Taj isti kip, koji je tada odjeven u crnu odjeću žalosti, u svečanom misnom slavlju Velike subote, u bijeloj haljini i okićen cvijećem, bit će ponovno unesen u crkvu u trenutku molitve „Kraljice neba, raduj se, aleluja“. Narod ovdje gaji posebnu pobožnost prema Djevici Mariji i njezina je prisutnost vidljiva u svim važnim trenucima.
Uskrsna nedjelja. Dok radosna srca pjevamo aleluja našem uskrsnulom Spasitelju, pozdravljamo se s misionarima. Misije su završile, a u našim srcima gori plamen uskrsne svijeće. Mjesni misionari sada će zajedno s lokalnim sestrama morati nastaviti poslanje koje smo zajedno započeli, a mi koji se vraćamo u naše zajednice u Buenos Airesu, nastavit ćemo ih pratiti molitvom i podrškom.
Puno je onih koji su podržali održavanje misija svojom molitvom, materijalnom i financijskom pomoći. Od srca hvala! Neka vam dobri Bog uzvrati stostruko za sve vaše napore i žrtve koje ulažete za misije!
Srdačan pozdrav od sestara milosrdnica iz Argentine, a posebno veliki pozdrav šalje svima s. M. Samuela Vilenica.
