U Zagrebu je 14. siječnja 2026., okrijepljena svetim sakramentima preminula naša sestra M. Vjekoslava Štrbenac, članica Provincije Bezgrješnog začeća BDM – Zagreb. Doživjela je 84 godine, a u milosrdničkom je zvanju 61 godinu Bogu i bližnjemu služila. Pokopana je 20. siječnja u Zagrebu, na Mirogoju.
Sestra M. Vjekoslava, Kristina Štrbenac rođena je 20. srpnja 1941. u Osojniku, Vrbovsko, od oca Nikole i majke Danice, rođene Krajačić. Roditelji su bili vrlo pobožni i aktivni vjernici, pa su u pravom kršćanskom duhu odgajali i svoju djecu. Takav odgoj donio je i lijepe plodove jer je Kristina još kao mala djevojčica imala želju poći u samostan i svoj život u potpunosti darovati Bogu i tako izvršiti plan koji je On za nju već zacrtao.
U Družbu sestara milosrdnica stupila je 3. prosinca 1959. godine. U kolovozu 1960. poglavarice je šalju u Zemun gdje je započela srednju medicinsku školu koju je uspješno završila 1964. Iste godine, 15. kolovoza, započela je novicijat, obukla redovničko odijelo i dobila ime s. M. Vjekoslava. U tom je razdoblju napisala: „Sada me u samostanu privlači ljubav Kristova i želja da budem ono što Isus od mene želi. U ovoj Isusovoj školi uz pomoć Božju nastojim postići pobjedu nad samom sobom.“ Privremene zavjete položila je 16. kolovoza 1965. pa je potom u listopadu zasnovala radni odnos na internom odjelu zemunske bolnice. Njezine odgojiteljice o njoj pišu: „Sestrinska je i vrlo uslužna, rado pomaže u svakom poslu. U zajednici je ugodna i među sestrama daje ton vedrog raspoloženja. Iskrena je i otvorena. Molitvena je duša i rado provodi vrijeme pred Presvetim.“
U molbi za polaganje doživotnih zavjeta, koje je položila 15. kolovoza 1970., s. M. Vjekoslava piše da „svoje zvanje nosi u krhkoj posudi pa stoga moli Gospodina da joj, po zagovoru Blažene Djevice Marije, pomogne“.
Na radnom mjestu u bolnici uvijek je i svima bila uslužna, vesela i raspoložena, miroljubiva i susretljiva, a svojom blagom i mirnom naravi, olakšavala je oporavak bolesnicima koji su je uvijek susretali s poštovanjem. Pazila je, kako na njihovo tjelesno, tako i na duhovno zdravlje. Svojom bi jednostavnošću, susretljivošću i nenametljivošću otvarala srca mnogih i bila je spremna pružiti pomoć svima kojima je bila potrebna Vinkova ljubav, utjeha i ohrabrenje.
Gotovo cijeli svoj život radila je u zemunskoj bolnici, sve do Domovinskog rata, to jest do 1992. kada je morala napustiti rad u bolnici i otići u prijevremenu mirovinu zbog, kako sama piše, „neprijateljskih odnosa u samoj bolnici“. U Zemunu je vršila i službu kućne poglavarice.
U siječnju 2003. imenovana je provincijalnom poglavaricom. Nakon isteka trogodišnjeg mandata iz Kuće matice odlazi u našu zajednicu u Požegi, gdje joj je bila povjerena briga za bolesne i nemoćne sestre, a ujedno je obavljala i službu kućne poglavarice. Snagu za svoj život i rad dobivala je u svakodnevnoj molitvi i vjeri u euharistijskoga Spasitelja.
Godine 2010. poslušnost ju ponovno šalje u Zemun gdje je obavljala kućanske poslove. Na svakom mjestu gdje je bila i radila ostavila je trag dobrote, iskrenosti, jednostavnosti i otvorenosti.
Na kraju njezina ovozemaljskog putovanja Gospodin ju je pohodio bolešću i trpljenjem koji su bili njezina svakodnevna kalvarija. U rujnu 2020. godine vraća se u Kuću maticu. U svojoj nemoći i bolesti bila je strpljiva i predana Onome za kojega je živjela i radila. U zadnjim satima svoga ovozemnog života, okrijepljena svetim sakramentima i prisutnošću sestara, vedro je i snažno doživjela radost i ljepotu prelaska u vječnost u kojoj će zasigurno slaviti Boga.
Draga naša s. M. Vjekoslava, možemo reći da je Vaš život bio život redovničke tišine, predanja, požrtvovnosti, blagosti i sestrinske dobrotvorne ljubavi. Neka i nama bude primjer i putokaz prema Gospodinu kojemu sve živi i kojemu i mi idemo u susret. Molimo ga da sve grijehe i propuste učinjene po ljudskoj slabosti utopi u ocean svoje ljubavi i dobrote. Uživajte radost vječnoga života!